Kristin Hana je spisateljica koja sasvim sigurno osvaja mnoga srca publike kroz svoja dela. Moj prvi susret sa njenim stvaralačkim umećem bio je kroz roman Slavuj nad Pirinejima. Tada me je opčinila jezikom, stilom, temom i dugo sam mislila da nijedna knjiga neće moći ni da parira toj.
U izdanju Stela knjige izašla je nova knjiga, Zimski vrt pa reših da je pročitam. Ovo je prvi put da nisam čitala sinopsis sa poleđine jer da jesam ne bih čekala nijedan dan na polici. Ovako sam uplovila u priču potpuno nespremna, a sačekao me je rolerkoster emocija.
Roman je smeštena u jednu porodičku kuću, voćnjak i suvenirnicu, a u centru dešavanja su dve sestre Nina i Meredit kao i njihova majka Anja. Iako su karakterno potpuno različite, dve sestre uspevaju da nađu zajednički jezik uz pomoć oca koji je bio ona najtananija nit koja drži sve. Njihova majka je Ruskinja, hladna i gorda kao da kroz svoj karakter opisuje državu postojbinu. Jednoga dana, tradicionalno Nina i Meredit žele da izvedu priredbu pred kućnim prijateljima i porodicom, i to ne kakvu priredbu. Jednu rusku bajku koju im majka priča ponekad, u delovima. Tada je jedna porodica prestala da postoji i pre nego što se zaista ugasila.
Verujete li u bajke? Verujete li u njihovu višeslojnost? Verujete li u one najsitnije detalje koji govore mnogo, a možda na prvo čitanje ne znače ništa?
Ona je Anja Vitson i bajka je njena priča. Bilo je tu i prinčeva, princeza i Crnih viteza, a bio je tu i voljeni Lenjingrad opisan u doba rata, preživljavanja i hvatanja za slamku spasa. Kroz Anjinu osetila sam onu ljubav prema Rusiji koju nosim dugi niz godina, reku Nevu, sve znamenitosti. Kroz njenu bajku uspela sam da barem na jedan dan osetim Lenjingrad kao svoj. Osetila sam koliko je teško kada si gladan i nemoćan, koliko je teško živeti iz minuta u minut i nemati svoj mir, grejati se tako što ložiš nameštaj, prehranjivati se tako što skidaš tapete jer su pomešane sa brašnom i vodom. Dugo je godina krila svoju tajnu, bila potpuni stranac svojim ćerkama, volela tamu i nosila tugu sa sobom.
Život i ljubav mogu nestati u trenu. Kada ih imaš, moraš se držati za njih svom snagom i uživati u svakom trenutku.
Kada je svoju priču pričala svake noći, u tami svoje sobe, prisećajući se svih užasa koje je preživela imala sam utisak kao da gledam film. Sva mesta koja je opisivala, njena patnja, bol, tuga izbijali su iz svake stranice ove knjige.
Kristin Hana je u ovom romanu toliko dobro opisala svoje junake kroz njihove osobine, krajolik i zimski vrt da je nemoguće da ne zamislite sve to. Uspela je da mnoštvo motiva uplete u redove ovog romana, da oživi sve likove, da unese tamu onda kada treba ali i svetlo kada potonemo.
Kroz ispričanu bajku dočarala nam je užase rata i borbu za život, puki život. Ispričala nam je kako je to kada ti život da drugu šansu.
Možeš li napred hrabro i odvažno kao da se ništa nije desilo?
Kristin je uspela ono što retko ko uspe; vezala me je za svoje junake, dočarala krajolik koji će mi dugo ostati u pamćenju i još jednom potvrdila moju ljubav prema toj velikoj zemlji.
Bez obzira što se čitaoci slažu da je kraj previše “srećan” ja ipak verujem u savremene bajke i nagradu u životu da kada nešto želiš, voliš i tražiš na kraju to i dobiješ.
Moguće je da se život odvija tako ako ga živiš dovoljno dugo. Radost i tuga bili su delovi svega toga; trik je možda bio da se prepustiš tome, ali da malo više držiš radosti, jer nikada ne znaš kako neko jako srce može da popusti.
Fontanka, Neva
No Comments