Na našim prostorima postoje mnoge izdavačke kuće koje sebe smatraju malim izdavačima. Jedna od njih jeste Bedem knjige koja se na naše tržište probila sa sjajnim naslovima. Do sada su izdali četiri romana, zapravo šest jer su poslednja dva sveže stigla iz štamparije.
Roman Večna kuća najnoviji je roman izdavačke kuće Bedem.
Pre samog čitanja ovog romana znala sam koje su to teme koje Mladen voli da obradi u svojim romanima i kako im pristupa. Ruku na srce, Jezava mi je omiljeni roman koji je napisao (do sada) i teško ga je nadmašiti. Svakako, to ne umanjuje kvalitet svih ostalih romana.
Prilično je teško odrediti kompoziciju ovog romana, da li je ona prstenasta ili obrnuta.
Roman je sasvim sigurno priča u priči.
Mladen nas na samom početku uvodi u priču kroz likove porodice Kostadinović.
Kada se sin Petar posvađa sa ocem i ode od kuće, a nemaština ipak pokuca na njegova vrata on prihvata da zaboravi na dostojanstvo i pregazi svoju reč. Sa svojom porodicom vraća se u rodnu kuću kod oca Mije i majke Ljubice. Ovu idiličnu sliku pomirene porodice prekida strah najmlađeg člana porodice Kostadinović koji deli svoje ime sa dedom. Njegov nemir i odbojnost da uopšte kroči u samu kuću odraslima je promakao i nisu pridavali značaja tome.
Kada deda Mija umre Mladen odlučuje da nas prošeta kroz porodično stablo porodice Kostadinović pa tako upoznajemo dva brata; Savu i Dragoljuba koji su bili poznati dunđeri u Livatu i šire.
Za Savu se znalo da je pošten i vredan zidar dok je Dragoljub bio preke naravi i često je uzlazio u sukobe sa gazdama kod kojih je zidao. Umeo je da vrati domaćinu za sve preke reči i poglede tako što je jaje uzidao u zid kuće ili pak u gredu tavana zakuje ekser koji je sa sobom donosio šrkipu parketa i utisak da neko hoda po kući čim zađe sunce.
Ono čega su se najviše plašili jeste da im neko ne izmeri senku i ne uzida je u temelj kuće jer se verovalo da tada duša onoga čija je senka izmerena nikada neće naći svoj mir.
Mrak i tmina vladaju čitavim romanom i konstantna napetost koju prožima jeza.
Nemiri koje je mali Miodrag osećao bili su jaki toliko da je on imao utisak da ga stalno neko posmatra, a najviše se plašio hodnika na spratu. Najbitnija prostorija u kući bila je Velika soba koja je mnogima ulivala nespokoj ali to nikada nisu priznali.
Da li je jedini to predosećao? Da li su odrasli znali za problem u kući?
Taman kada pomislite da ste sve kockice složili Mladen uvodi nove likove koji produbljuju priču i vraćaju nas još dalje u prošlost.
Naš narod bi rekao da je oteto i prokleto što se dokazalo i u ovom romanu kada jedan junak pronalazi tuđe zlatnike i rešen da njima gradi svoju kuću, najlepšu u selu. Ni sanjao nije da će upravo to prokletstvo preneti na svoje potomke i da će se oni nositi sa time čitavog života nekoliko generacija kasnije.
Mladen je ovaj roman smestio takođe pored Jezave koja je i ovoga puta bila svedok različitih narodnih verovanja i bajalica. Reka i njeno proticanje nose sasvim sigurno mnogo neispričanih priča. Uz mnogo motiva koje je i ovoga puta odlično utkao u priču Mladen dočarava jednu porodičnu patnju i njeno (ne)svesno generacijsko stradanje.
Kao što već rekoh, ovaj roman je obavijen nekom tamom, tihim razgovorima, čudnim pogledima i utiscima da svaki junak zna sve, a da možda i ne zna ništa.
Ono što je meni ostavilo najveći i najbolji utisak jesu poglavlja koja su pisala kurzivom jer do samog kraja priče ne možete da razaznate naratora tih priča. Na samom kraju romana dobijate kompletnu priču koja je veoma kompleksna. Dobijate jednu priču o porodici koja je mogla da živi srećno kao i druge da neko tamo, daleko u prošlosti nije poželeo nešto tuđe. Ta porodica je mogla da živi srećno da brat nije izdao brata.
Prokletstvo se prenosi, a nikada ne znate na koju generaciju će se vratiti.
Živite mirno i ne želite tuđe.
No Comments