U jednoj maloj šarenoj bašti
sedeli smo prepušteni mašti.
Slušali o knjizi novoj
Ponosno nosi četvrti broj.
Olalije je naziv i to je mudrost cela,
Knjiga je crna, a malo je i bela.
Načuljite uši i čitajte sporo
Ništa slično ne videh skoro!
Šta junaci kažu bitno je danas
jer to je svuda, baš svuda oko nas!
Ako kao i ja od pisca znate šta očekujete, a da knjigu niste ni pročitali onda ste na pravom mestu. Mladen Milosavljević poznat je po svom stilu pripovedanja i građenja priče. Od skoro je, zajedno sa suprugom osnovao svoju izdavačku kuću koja ponosno nosi ime Bedem.
U Poletu su sinoć, u okviru Festivala fantastične knjževnosti promovisali svoja četiri izdanja. Dva (ne tako) stara i dva potpuno nova. Jedno od njih je upravo ovaj o kojem pišem; Olalije. Mladenova zamisao bila je da ova knjiga bude samo prva u ciklusu od dvanaest gde bi se svaka odnosila na drugi običaj i drugi mesec. Ovo je januarska priča.
U središtu priče je dečak koji se tužan vraća kući nakon što su mu se svi drugovi smejali, a učitelj rekao da je tema pisanja promašena. Strah, i dve reči; mama i tata.
Neutabanom stazom dugo je hodao do dedine i babine kuće. Izneo svoju muku iz koje nije video izlaz. Kako to obično biva, svaki hrabri deka stvar uzima u svoje ruke i svom unuku priča njegov najveći strah.
Tu knjiga postaje crna, sa belim slovima koliko da samo malo razbije tminu. Deda priča o Pokladama, Olalijama i jednom čudnom događaju.
Poklade su se ranije vezivale za praznike Slovena, dok se danas vezuju za početak posta uoči Vaskrsa. Veruje se da se u toku poslednje nedelje posta poznate kao Bela nedelja zajednicu uhode razna demonska bića. U raznim selima običaj je da se za Poklade ljudi maskiraju i preruše u mitska bića, a da se na kraju dana simbolično spali zima i svako zlo u zajednici.
Deda se seća svog straha i Olalija koje su mu se ukazale onomad kada nije umeo ni da bekne i danas nakon toliko godina i dalje oseća jezu.
Olalije su mitska bića koja se najćešće pojavljuju noću, maskirani u ljude ili životinje i imaju za cilj da osobu privuku. Neki ih zovu i demonski svatovi jer ih uvek prati muzika ali i buklija kojom se nazdravlja. Odvode ga na nepoznata mesta, drveće, u šumu, a kada se čovek otrezni shvati da u rukama ima samo jednu konjsku glavu.
Unuk je, razume se, iskoristio dedinu priču i dobio čistu peticu.
Mladen je ovoga puta napravio izuzetak i priču Olalije napisao u stihu. Obradio je temu disfunkcionalne porodice što je veoma bitno za dečju književnost, ali i za nas odrasle. Sagledao je glavnog junaka i njegove strahove i pretočio ih u ilustracije koje verno dočaravaju svaku stranicu i svaki stih.
Mešanjem crne i bele boje u stranicama svoje knjige Mladen prati tok glavnog junaka, njegove misli i nagoveštava šta bi čitaoca moglo da čeka.
Jedno je sigurno, posle Jezave i Olalija ne preostaje vam ništa drugo nego da istražujete sve običaje koje je opisao u romanima. Obrađuje ih toliko da poželite da odmah ispred sebe imate sve moguće informacije i širite svoja znanja o tome.
Negujući svoje pisanje gradi bedem oko svog stila pisanja, ali nikada dosadno i stereotipno već zanimljivo i očekivano, prepoznatljivo.
Ovo je dečja knjiga i mogu je čitati deca od 10+ godina ali je mogu čitati svi.
Do nove knjige, srećno!
No Comments