Deca su kao glina, od nas zavisi kako ćemo ih oblikovati.
Roman Namigni, Roba Harela u izdanju Publik Praktikuma do mene je došao sasvim slučajno. Jedna divna osoba koja ume da prepozna senzibilitet čitaoca preporučila mi je ovaj roman.
Iskrena da budem, o piscu i romanu nisam znala mnogo ali me je povukla korica na kojoj piše “Kako preživeti školsku godinu žmureći na jedno oko”. Zapravo, najviše zbog ovoga kako preživeti školsku godinu jer se čini da se kraj ne nazire.
Roman počinje tako što upoznajemo jednog hrabrog dečaka Rosa Maloja. On nije bilo kakav dečak, on je oličenje hrabrosti, jačine ljudskog uma, snage. On je dete koje ima rak. Godine koje dolaze su najgore u životu svakog tinejdžera gde zbog jedne rečenice možete da iskliznete iz društva, ostanete na margini i veoma dugo patite.
Ros Maloj ima Abi, najbolju drugaricu i Ajzaka za kojeg je mislio da mu je najbolji drug. Kada shvata da ima rak njegov život dobija skroz drugačiji smisao kao i život njegove porodice. Tada se sve menja i prilagođava Rosu ali bez mnogo uspeha.
Rosu se desilo ono što nijedan tinejžer ne želi, izopšten je iz društva, svi ga gledaju sa sažaljenjem, govore da je jadan i beže od njega kao da je zarazan. Rosu samo treba da bude prihvaćen, da ga razumeju i na kraju da mu pomognu tako što će mu pružiti podršku.
Kao neko ko radi sa decom znam da umeju biti izuzetno gruba i okrutna, ali nesvesno. Deca su uvek produkt svojih roditelja, uz jako mali procenat izuzetaka. Onakvi su kako ih usmeravamo, usvajaju životna pravila onako kako vide od svojih roditelja i gotovo svi roditelji u ovom romanu pali su na tom testu. Test roditeljstva, 0/100 bodova.
Ros pronalazi nekoliko svetlih tačaka u svom životu, ali kada je najteže on tada uzme blok svoje majke sa njenim radovima i često sebe pita veoma važna i bitna pitanja; da li je ona osećala da je kraj, da li je patila, kako se borila…
Njegova patnja najbolje se oslikavala kroz trenutke potpune samoće uz mnogo suza jer složićete se trebalo je sve to izneti na malim, još uvek nejakim plećima.
Ovo je roman koji će vas naterati da se zapitate kako se zaista osećaju deca u vašem okruženju, da li ih nešto muči, tišti, da li ih neko maltretira.
Možda najbolja lekcija koju ovaj roman može da vam pruži jeste lekcija koju je Ros dobio od svog oca; život je kamen, težak i ogroman ali je lakši onda kada pronađeš nekoga da ponese makar malo tog tereta. Lakše se korača kroz život uz razumevanje, ljubav, podršku.
Grlite svoju decu, volite svoju decu i učite ih da budu ljudi. U današnjem svetu samo to se broji. Budite nekome ruka spasa, rame za plakanje, oslonac da hrabro korača kroz život.
Pomozite nekome da ponese svoj kamen života, njemu će biti lakše, a sigurna sam da ćete se osećati bolje.
Pružite ruku i pomozite jer nikada ne znate kada će vama pomoć biti potrebna. Učite druge da to isto rade jer možda se ona loše oblikovana glina još uvek može popraviti.
No Comments