Jelena Bačić Alimpić je autorka koju ili volite ili vam nešto uvek fali u njenim romanima. Nažalost, pripadam ovoj drugoj grupi ljudi koji uvek rado pročitaju njen roman ali osećaj skoro uvek bude isti-mlak.
Kada sam ugledala u pripremi novi roman Kletva koji je izašao za IK Laguna, kao i svi prethodni, pomislila sam da bi mogao biti dobar. Sinopsis je obećavao, a odlomak na sajtu bio zanimljiv da zadrži pažnju.
Krenuh u novu avanturu i za jedno veče pročitah više od pola romana. Bila sam prijatno iznenađena da u tom delu nije bilo onoga što meni uvek kod Jelene smeta, patetike.
Radosno krenuh jutros da čitam i drugi deo romana kako bih ga završila danas, kad ono…
Hajde da se prvo osvrnemo na sam roman. U središtu romana su Dušanka i Radojka. Dušanka je od malena bila čudna svojoj porodici i okolini zbog neverovatne povezanosti za biljkama. Radojka je seoska “veštica” od koje mnogi skreću pogled. Naravno da je tu kao i uvek gazdinstvo, prostranstvo Pančeva i njegove okoline, srećna porodica sa četiri ćerke… Ovu idilu kvari početak Drugog svetskog rata kada jedino muško iz kuće, otac Jovan odlazi u rat.
Tada kreće onaj deo koji se meni jednostavno nikada ne dopadne u Jeleninim romanima. Obavijen crnilom, zlim slutnjama, patnjama glavnog junaka, tj. junakinje…
Nekako, onaj prvi deo romana koji mi se toliko dopao pao je u vodu. Pratimo Dušankinu porodicu i njihovu patnju kroz koju prolazi celo selo jer rat ne bira, živimo živote meštana koji preživljavaju od danas do sutra radujući se što je glava na ramenima…
Na stranu što je u drugi deo romana utkala crnilo i sivilo, to mogu da pripišem njenom stilu pisanja, ono što meni jako smeta jeste nedostatak forme samog dijaloga. Sve je celina, a kada želite da uočite dijalog i reči koje junak izgovara jednostavno morate da jurite crticu da biste znali da baš tu počinje.
Teško mi je bilo da se saživim sa junacima koji su jako šturo prikazani. Falilo je opisa koji bi mi pomogli da zamislim tu plodnu ravnicu, kuću i okućnicu, Dušanku, Radojku…
Na kraju samog čitanja ovog romana ostalo mi je da zaključim da svaki sledeći ili prethodni roman neću čitati i da je ovo bio moj poslednji izlet u opus ove autorke. Jednostavno, posle tri šanse nismo se našle. Verujem da postoje oni ljudi koji njene romane obožavaju i uživaju u svemu onome što je meni smetalo.
Lepota je u različitosti.
No Comments