Dragoslav Mihailović je poznati srpski pisac, romansijer, scenarista, dramaturg i redovan član SANU. Dobitnik je nebrojeno mnogo nagrada. Piše pripovetke, romane i drame. Dela su mu prevođena na više evropskih jezika. Oni koji su imali priliku da ga upoznaju znaju da je tih, nenametljiv i neizmerno skroman.
Suvišno je govoriti o kvalitetu jednog pisca kojeg drugi put biramo za Spomenar velikana. Roman Kad su cvetale tikve prvi put objavljen je 1986. godine i napravio pravu pobunu tadašnjoj vlasti. Predstava rađena po istoimenom romanu puni sale iako je davnih dana bila zabranjena, reklo bi se na zahtev Tita. U Beogradskom dramskom pozorištu redovno se prikazuje, a svojevremeno Ljubu je glumio Miša Janketić (Miloš Biković).
Nisam sigurna da poznajem osobu koja nije čula za ovaj roman kao i za Ljubu šampiona.
Priča iskazana u prvom licu prati život podeljen u dva dela kroz dvadeset i četiri poglavlja. Prošlost i sadašnjost glavnog junaka, Ljube Šampiona. S početka imamo uvid u to koliko je Ljubi teško u Švedskoj gde je pobegao. Pratimo njegov život sa suprugom Inge i njenim vanbračnim detetom. Patnja i jugonostalnija sveprisutne su u njegovim rečenicama.
Junak ovog romana je čovek iz mase, sasvim običan čovek sa svojim problemima u životu. Dragoslav je ovaj roman napisao tako da priča teče bez nekog zapleta, pa samim tim ni nekog većeg rapleta. Priča teče onako kako se i dešavala.
Život na Dušanovcu donosio je sa sobom žargone i ulični jezik pa tako sve to u romanu nije izostalo. Donosio je i prijateljstva koja su proistekla iz tuča, borbe i rivalstva.
Ljuba čitaocima nudi dva toka svojih misli, sadašnje gde pripoveda o tome kako se oseća nakon svega, i prošlosti gde se seća svega kroz šta je u svom životu prošao.
Iako kompoziciju romana ne možemo podeliti na uvod, zaplete i rasplete ovaj roman sadrži tri ključna detalja koji svakako određuju tok pripovedanja; hapšenje brata, sukob sa Apašem i poseta njegove majke.
Kroz ova tri bitna momenta uviđamo kroz kakve je unutrašnje borbe Ljuba prolazio. Pokušaj da brata izbavi iz nevolje bio je bezuspešan. Iz nevolje u nevolju, on odlazi u vojsku gde u trenutku vidi jedino utočište. Sukob sa Apašom donosi porodici još jednu nesreću pa smo tako svedoci raspada jedne porodice. Osveta kao motiv najbolje se oslikava u ovom delu gde se nekadašnji prijatelji sukobljavaju. Kada sabere svoje misli ostaje mu samo da se pita vredi li i dalje živeti na Dušanovcu ili je potrebno pobeći i naći bolje utočište.
Roman jednostavno ne možete da ne volite. Tera vas da mislite i vagate o ispravnosti svakog postupka barem jednog od junaka. Vraća vas u to vreme i oslikava mentalitet ljudi sa ulice. Uči nas etici da se nikada ne treba predati i pogaziti datu reč. Šalje nam poruku da i najveća prijateljstva imaju kraj.
A vi, ako nekad odete na Dušanovac, pogledajte ga dobro. Čujem da se dosta promenio; ako. Tada ćete se možda setiti da ovde živi jedan čovek koji i kad stoji i kad hoda, i kad se smeje i kad spava – plače za njim; jedan čovek koji još može da se uzda – jedino u rat.
No Comments