Mladena Jakovljevića mnogi ljudi znaju kao izvanrednog profesora književnosti. Sa druge strane, mnogi ga znaju i kao maestralnog pisca koji je čitaoce navikao na fenomenalne priče koje se nalaze između korica njegovih romana.
Roman Kad se vratim drugi je po nizu roman koji čitam i mislila sam da Izbledele duše neće moći da nadmaši. Bila sam tako lakoverna i nespremna za ovakvu priču.
Nisam sigurna kako bih mogla da okarakterišem ovaj roman niti da ga svrstam u jedan žanr jer je svakako mešavina više žanrova; drame, folklorne fantastike i psihološkog romana.
Mladen nas u priču i ovoga puta uvodi kroz dva narativna toka i jedan međuprostor. Priče su vremenski razdvojene ali prošlost i sadašnjost se spajaju u jedno ako dobro tumačite sve napisano, pa čak i ono između redova. Obrnut hronološki tok pripovedanja je ono što je karakteristično za ovaj roman, jer početak je kraj svega. Kako priča dalje teče tako se sve kockice slažu. Međuprostor obeležen je svećom koja dogoreva do kraja kako priča teče i dobija svoju formu. Neimenovani junak ovog dela priče čitaocima predstavlja sebe, svoja razmišljanja, bol i patnju kroz koje prolazi sam.
Priča iz prošlosti vraća nas u mesto podno Gučeva gde su glavni junaci okarakterisani kao čuvari tradicije, običaja i starih verovanja. Gvozden, glavni junak ovog dela romana prolazi kroz sva iskušenja koja se nalaze na njegovom kratkom životnom putu.
Sa druge strane, priču u sadašnjosti priča nam glavni junak koji bije unutrašnje bitke nakon gubitka veoma bitne i drage osobe. Kroz njegovu naraciju spoznajemo koliko pati, koliko mu teško pada nastavak života jer je nesnađen i nepripremljen za ono šta život nosi. Glavni junak se najbolje oseća kada je sam, tada oseća bliskost osobe koju je izgubio i samo tada su zajedno.
Kroz ovaj roman, a najviše kroz opis prošlosti Mladen je iskoristio sva ona stara verovanja našeg naroda, motive leptirice, zvuk vukova, stare obrede koji se ritualno izvode noću uz pomoć žene koja ima dar za to. Izmaštani ili ne odlično su dočarali duh vremena u kom živi glavni junak Gvozden.
Priča u sadasnjosti je ono što nas okružuje, ono što zaista jeste stvarnost svakoga ko ostane bez nekoga ko mu je bio drag. Ne možete, a da se ne saživite sa neimenovanim junakom, njegova bol izbija kroz svaku stranicu romana. Njegova bol je toliko velika da ga ometa u izvršenju svih svojih obaveza, a posao je beg od stvarnosti. Beg od prihvatanja istine, gubitka, praznine.
Na kraju, ovo je roman koji će vas makar malo promeniti. Da bolje sagledate sebe, svoju okolinu i svoje najbliže. Da im posvetite vreme, ljubav i pažnju dok nije kasno.
Kada se život ugasi ostaju samo sećanja na tu osobu i ljubav koju ste imali. Ostaje i rana u duši koja sa godinama bude sve veća i nikada ne zaceli, ali život ide dalje.
Prazninu omeđenu bolom, nastalu nakon odlaska voljenih, popuniti mogu samo sećanja i reči. Sećanja blede. Ostaju praznine. Pukotine u duši. Iz njih nadiru neizrečene reči, nečujne. Zato bol i praznina ostaju da zjape, zauvek.
No Comments