Ako bismo spomenuli rat, borbu za preživljavanje jednog naroda i patnju koja im je naneta sve to možemo staviti kao opis za jednog pisca; Haleda Hoseinija.
Samo on je umeo tako dirljivo da opiše stradanja naroda i njihov život daleko od ognjišta i toplog doma. Vodeći se onim da niko ne piše kao on ipak se prevarih pa sam tako kupila roman Jutra u Dženinu za koji sam dobila preporuke uz rečenicu „podseća na Hoseinija“.
Bila sam skeptična, priznaću jer i dalje mislim da je Hoseini neprevaziđen ali da ima dobre naslednike, sasvim sigurno.
U izdanju IK Stela pojavio se roman Jutra u Dženinu koji sam uporno zaobilazila ali je ipak našao put do mene. Ovo je bio prvi roman koji sam svesno odguvlačila jer nisam želela da ga završim brzo.
Protkan istorijom naroda i ratnim dešavanjima na teritoriji Izraela i Palestine Suzan Abulhava vodi nas kroz život četiri decenije jedne porodice.
Mirno seoce Ejn Hoda je dom i ognjište porodice Abulhidža koji se bave uzgajanjem maslina. Iako je sve delovalo gotovo idilično, te 1948, godine sve lepo prestaje i sve porodice iz seoceta sele se u izbeglički kamp u Dženinu odakle i potiče ova priča.
Priča se širi sa generacije na generaciju pa tako imamo majku kojoj su oteli sina da bi kasnije on postao vojnik koji se bori protiv rođenog brata, oca koji sebi ne može oprostiti sve to i majku koja neutešno, čak i na smtnoj postelji ostaje željna svog deteta. Ibni, ibni, reči su koje odzvanjaju Dženinom ali i u ušima čitaoca.
Tela im je razdvajalo manje od petnaest centimetara, a u taj prostor stajalo je bezmalo dvadeset godina, jedan rat, dve vere, holokaust, nakba, dve majke, dva oca, jedan ožiljak, i jedna tajna čija su krila treperila kao u leptira.
U većem delu romana narator je Amel; ćerka Dalije i Hasana. Njeni opisi i stradanja izraelskog društva, patnje, borbe za preživljavnje, sakrivanje u skloništa i neostvarene želje opisane su tako da je gotovo nemoguće da se ne saživite sa njim.
Šta zapravo donosi priča jedne male devojčice Amel? Donosi propast jedne porodice, jednog naroda, neshvaćenost u svetu u kom živi, želju za boljim sutra, njeno obrazovanje koje joj je donelo „odskočnu dasku“ u tom svetu i mnogo, mnogo bola.
Koliko god se trudila da u ovom romanu nađem onu svetlu tačku, zvezdu vodilji i da kažem „odlično, spasili su se, ide im na bolje“ nažalost to nisam našla.
Za kojeg god da se junaka ovog romana opredelite njegova će vas sudbina dirnuti toliko da ćete poželeti da ga zagrlite i spasite tih muka.
Jedino Amel nije imala sudbinu kao ugalj crnu jer je videla malo sveta koji nije bio zasut bombama. Njena želja i obećanje dato ocu da će se školovati odveli su je u Ameriku na školovanje. Uspela je trudom i radom da stekne znanje i zvanje ali želja za svojom zemljom uvek ju je vukla.
Stari su pomrli, mladi ostareli, kuće su postale više, uličice uže, rađala su se deca, išla u školu i vijala piliće, a masline su se povijale od roda. No, i dalje je izbeglički kamp u Dženinu ostao onakav kakav je bio, dva i po kvadratna klometra zemlje, iščupan iz vremena i zatočen u beskranoj 1948.
Ako želite roman koji će vas rastužiti ali i naterati da po ko zna koji put razmislite o besmislu rata, nedužnom stradanju, patnji, razdvojenosti onda je ovo roman za vas.
Svaka stranica sa sobom nosi duh tog vremena i dočarava životu Izraelu i Palestini tih godina, ali i kasnije.
Ako volite romane slične Hoseiniju pružite šansu i ovom, ne verujem da ćete se pokajati.
No Comments